Biti HUManiji, a biti u pravu!

time-for-change-sign-with-led-light-2277784Kada bi prosječnog studenta prava pitali što čini dobrog pravnika, odgovor bi vrlo vjerojatno bio – dobra pravna logika i poznavanje pravnih pravila i sudske prakse. I on bi bio u pravu. Bar jednim dijelom.

Poznavati pravo i snalaziti se u svijetu pravnih normi jest važno i jest temelj pravne struke, ali nije dovoljno.

Kao što studenti medicine uče i stječu znanja kako bi jednog dana pomagali i liječili ljude, tako to radimo i mi. Naša struka ne postoji da bi sebi bila svrhom, naša znanja nisu namijenjena nama samima, ona su tu da služe drugima.

Problem je što se ponekad čini kao da smo na to zaboravili. Mi pišemo zakone, donosimo presude i odlučujemo. Ali za koga mi to sve radimo?

Zakoni se primjenjuju na sve ljude jedne države – mlađe i starije, pravnike, liječnike, vrtlare ili učitelje. Presuda se ne donosi za suce ili odvjetnike, njima ona ne treba. Donosi se za one koji potraže pomoć i rješenje svog problema. I onda se događa jedna apsurdna situacija u kojoj oni za koje mi pravnici nešto pišemo i donosimo, nas ne razumiju.

Kakvog to ima smisla?

Naša struka je prvenstveno pomagajuća. Naša uloga jest pružati pravnu pomoć i davati pravne savjete, ali prije svega je saslušati i razumjeti osobu koja pomoć traži. Jer prije nego je problem te osobe postao pravan, on je bio samo problem. Možda je nastao iz pukog ne razumijevanja dvoje ljudi koji nisu mogli prihvatiti svoje različitosti ili se nisu mogli dogovoriti. Možda su bili neiskreni. Možda je jedan drugog povrijedio. Možda su pale teške riječi i šutnja je zvučala bolje. Tužba je zvučala najbolje. Ili je bila jedino preostalo rješenje. A tužba je najčešće rješenje koje mi pravnici dajemo kada nam se ljudi obrate za pomoć. I tada njihov problem postaje uz sve ostalo i pravni problem. Sada se uključuju odvjetnici, suci, tužbe i protutužbe – ali u pozadini svega je i dalje jedan narušeni ljudski odnos. Nečija tuga, ljutnja, bol.

U vremenu kada znanja psihologije i neuroznanosti postaju sve izraženija, naša pravna znanja više nisu dovoljna. Mi moramo posegnuti za alatima i vještinama koje i dalje nažalost ne učimo u školama i na fakultetima.

To su znanja o međuljudskim odnosima. Kako komuniciramo, kako se razumijemo i slušamo. Zašto se ponekad ne razumijemo i što je u pozadini sukoba.

Postoji niz komunikacijskih vještina i alata koji se uče jednako kao i naša pravna znanja.

Zamislite da vam dođe osoba sa svojim problemom i da vi ne samo da znate u kojoj pravnoj situaciji se ona nalazi, možete razumjeti kako se osjeća ili zbog čega je do problema došlo – gdje je on stvarno nastao. Tada bi vaš spektar mogućih rješenja bio puno širi od – trebalo bi to tužit’. Jer što ako vaša stranka ne želi zapravo novac, već od svog ‘protivnika’ želi ispriku?

Kao što svaki pravnik zna isprika ne može biti predmet tužbenog zahtjeva. Ali mogla bi biti predmet nagodbe. I o tome bi se moglo razgovarati u postupku medijacije odnosno mirenja.

Mirenje tj. medijacija jedan je od alternativnih načina rješavanja sporova. Još se naziva i potpomognutim pregovaranjem ili pregovaranjem uz pomoć treće neutralne osobe. Ideja medijacije je da u slučajevima kada je to moguće i kada stranke pristanu, one svoj problem rješavaju zajedno – razgovorom i dogovorom. I s obzirom na to da one vrlo vjerojatno nisu u dobrom odnosima njima pomaže treća iskusna osoba – medijator. Svaki medijator posjeduje znanja i vještine psihologije, komunikacije i dr. kako bi im pomogla da se čuju i razumiju kako su se uopće našle u toj situaciji te da situaciju riješe tako da obje budu zadovoljne. Za razliku od suda, gdje se problem daje u ruke suca da ga riješi – ovdje problem rješavaju same stranke. I u tom leži i najveća moć medijacije.

Mi pravnici u medijaciji možemo biti medijatori ili možemo i dalje sudjelovati kao odvjetnici stranke. U tom slučaju, mi stranci pomažemo da razumije poziciju u kojoj se nalazi, savjetujemo ju i podržavamo u razrješenju njenog problema.

Sve ovo može zvučati zastrašujuće ili nestvarno. Zapravo je vrlo stvarno, stvarnije nego ikad. Svijet se mijenja i dolaze neke nove generacije.

Više nego ikad posvećujemo pažnju svom unutarnjem svijetu, kada smo nezadovoljni postavljamo si pitanja zašto se osjećamo i ponašamo na određen način. Pokušavamo dokučiti međuljudske odnose i radimo na sebi. Na kraju, kada i uđemo u konflikt s drugima, ako nam je bitan narušeni odnos, ne želimo tužbu, želimo rješenje!

Za ovo nam prije svega treba hrabrosti. Nije lako priznati i reći da je sustav zastario i da ne funkcionira. Nije lako ni preispitivati sebe. Ali budimo hrabri i učimo se graditi odnose umjesto da ih rušimo!

Članak sastavila: Mihaela Bekina


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s