Dobitnik HUM-ove medijacijske nagrade za promicanje školske medijacije – Forum za slobodu odgoja

U sklopu prošlogodišnjeg Tjedna mirenja Hrvatska udruga za mirenje (HUM) je u svrhu snažnije promocije mirenja (medijacije) i kulture mira u našoj društvenoj zajednici te u svrhu poticaja brojnim izmiriteljima (medijatorima) da ustraju u nastojanjima da mirenje postane općeprihvaćeni način rješavanja sukoba i sporova te da svojim radom, trudom i sposobnostima što prije opravdano zasluže svoje mjesto u sustavu rješavanja sporova, dodijelila posebne nagrade fizičkim i pravnim osobama zaslužnim za primjenu, edukaciju, unapređenje, razvoj i promicanju mirenja i kulture mira u Republici Hrvatskoj.

HUM-ova medijacijska nagrada za promicanje školske medijacije pripala je Forumu za slobodu odgoja, a nagradu je preuzela gospođa Ana Munivrana.

za blog

Intervju smo održali s predsjednicom Foruma za slobodu odgoja gospođom Vesnom Mihoković – Puhovski.

Zamolila bih Vas da mi za početak kažete nešto o sebi. Kako biste opisali sami sebe?

HUM – to je „hmasto“ – pitanje! Dakako, ako napišem kako vidim sebe to sigurno nije ono što vide moj najbliži, a kamoli oni najdalji! No – hajde dva pojma: jedan pozitivan – UPORNA SAM i jedan negativan BRZOPLETA SAM!

Predsjednica ste Foruma za slobodu odgoja, organizacije koja se zalaže za pravo na izbor i jednaku dostupnost obrazovanja. Možete li nas ukratko upoznati s Vašim radom?

Cijeli život se bavim obrazovanjem, to je za mene uvijek bio „poziv“, a ne posao. U Forum za slobodu odgoja sam se uključila 1994. kad sam došla iz Velike Britanije gdje sam bila s obitelji dvije godine budući da je moj suprug bio gost-profesor na Nacionalnoj filmskoj i televizijskoj školi. Tamo sam štošta radila i naučila – volontirala sam u Oxfamu, radila kao asistentica u Montessory vrtiću, podučavala hrvatski jezik britanske vojnike koji su u okviru UNPROFOR-a išli u BiH, sakupljala pomoć za ratne stradalnike, a ono što je za ovu temu najvažnije – volontirala sam u knjižnici škole koju su pohađale moje kćerke i uskoro bila izabrana u Vijeće roditelja. Bilo je to dobra javna škola i tamo sam o suvremenom, demokratskom i multikulturalnom odgoju i obrazovanju podosta naučila. Nije stoga čudno da sam se odmah priključila Forumu, uskoro postala i njegova predsjednica, a kasnije kad smo na Forum „spinofirali“ obrazovne programe Instituta Otvoreno društvo njegova izvršna direktorica te odlaskom u mirovinu ponovno predsjednica. Neko vrijeme sam bila i članica Upravnog odbora Europskog Foruma za slobodu odgoja, što mi je također omogućilo da se upoznam s problemima i kvalitetama odgojno obrazovnih sustava znatnog broja europskih država, a i s odgojno – obrazovnom politikom EU, s kojom nismo baš bili zadovoljni budući da je smisao obrazovanja gledala u „edukaciji za tržište rada“ a građansko-humanističku dimenziju izostavljala. U dva navrata smo se protiv toga bunili!

No Forum se zalaže i za slobodu u izboru raznih obrazovnih koncepata – to dakako predmnijeva da postoji obrazovni pluralizam, koji je kod nas nešto skromno počeo, a onda utihnuo. Podjela na „državne/jave“ škole i „privatne“ ili „religiozne“ (vrlo često su i državne „religionalizirane“) – nije odgojno obrazovni pluralizam!

Na koji način promičete implementaciju obrazovnih standarda suvremenog demokratskog društva u hrvatski obrazovni sustav?

Od 1994. pa do danas činili smo to na dva, političkim konstelacijama uvjetovanim načina: suradnjom s državnim institucijama te djelovanjem samostalno – isključivo u domeni civilnog društva. Ponekad su postojale, a i postoje oblici suradnje.

Najutjecajniji način kojim prenosimo svoje programe jest edukacija učitelja (pod tim pojmom   podrazumijevam sve one koji podučavaju djecu i mlade – od vrtića do sveučilišta!). Sudjelujući u raznim seminarima, učitelji prolaze kroz naše programe te onda stečene vještine i znanja koriste u svojoj učiteljskoj praksi. Također, imali smo i imamo i projekte direktnog rada s djecom i mladima – stipendije, ljetni kampovi, seminari – na primjer program „Obojimo svijet šarenim bojama tolerancije“…

Kada ste se osobno prvi put susreli s mirenjem (medijacijom), a kad se rodila ideja uključivanja medijacije u djelatnost Foruma za slobodu odgoja?

S idejom medijacije prvi put sam se susrela 1994. godine kad sam počela raditi u Šoroš fondaciji kao direktorica obrazovnog programa. Među ostalim programima već se provodio Zdravstveni program s kojim sam ja nastavila. To je bio, i jest, sjajan program koji pitanju zdravlja pristupa holistički. Tako da su segmenti: Alkohol i ostale droge, Prehrana i zdravlje, Seksualni odgoj, AIDS i njegova prevencija, Ekologija i Mirno rješavanje sukoba (medijacija). No, medijacija je u to vrijeme malo zastala, a s obzirom na političku situaciju uperenu protiv Šoroš zaklade – programe smo ionako provodili „u ilegali“! 1999. u Velom Lošinju, organizirala sam –bila sam tad i predsjednica netom osnovanog „Hrvatskog debatnog društva“ – debata je također program koji je u Hrvatsku došao sa Šoroš zakladom i sjajno se razvio (vrlo sam sretna što se sve s tim programom i danas dešava), Svjetski debatni kamp na kojem je sudjelovalo oko 150 ljudi iz tridesetak zemalja. Partneri su nam bili i neki drugi programi među njima i organizacija koja je vodila program građanskog obrazovanja. Meni se taj program jako svidio i uspjela sam dobiti suglasnost i hrvatske zaklade i tih partnera iz SAD te smo ga pod nazivom „Pravo u svakodnevici“ uskoro počeli provoditi u Hrvatskoj. On se sastoji od segmenata – „Demokracija za sve“, „Ljudska prava za sve“, „Simulacija suđenja“ te „Možemo to riješiti“ – medijacija. Također, u okviru projekta kreirali smo i igru „Izazovi demokracije“! No nekako su se Demokracija i Ljudska prava među učiteljima najbolje „plasirali“. 2003. Sudjelovala sam na „Forum Mundial de Educacao“ u Porto Alegre, Brazil, gdje je između ostalih sjajnih prezentacija, bila i ravnateljice srednje škole iz Rio de Janeira koja je prikazala rezultate primjene medijacije u svojoj školi. Rezultati su bili uistinu impresivni i podsjetili su me da i mi u Forumu imamo materijale s kojima taj program možemo obnoviti. U to vrijeme u Forumu je pomalo stasala sjajna ekipa mladih suradnika i uskoro smo krenuli s novim programom medijacije.

Primjenjujete li medijacijska znanja i vještine u svakodnevnom životu i možete li nam dati primjer kako Vam pomažu?

O da, svakako. Iako nisam formalno akreditirana medijatorica, podosta o ideji i postupku medijacije znam i često je – bar parcijalno – primjenjujem i u privatnom životu, a i u problemima na koje nailazim u svojem, s godinama već pomalo limitiranom, javnom životu. Upravo prošli tjedan pokušala sam pomoći u rješavanju obiteljskih problema moje prijateljice, teško oboljele od karcinoma, a dakako ta situacija – bolovanje i mogućnost skorog kraja u obitelji je izazvala kojekakva burna stanja….

U području medijacije FSO provodi brojne seminare i obuke, a osnovni seminar medijacije dosad je završilo preko 2000 stručnjaka! Možete li nam molim Vas ukratko opisati glavne ciljeve tih edukacija te kome su namijenjene?

O tome bi vam, s obzirom na to da sam ja već gotovo desetak godina u mirovini, puno bolje ispričala direktorica Foruma Eli Pijaca Plavšić.

U svakom slučaju kao i svi odgojno obrazovni programi  i medijacija je zapravo namijenjena mladima. Međutim ima učinaka i među odraslima – u sukobima na raznim razinama u školama. No svakako je najznačajnije poučavati učitelje koji onda te vještine mirnog rješavanja sukoba prenose na djecu.”Najslađi” primjer mi je vrtić u Kastvu gdje su zasadili  maslinu mira pa djeca već sama kad se oko nečeg posvade kažu „Idemo pod maslinu“ i tamo pjevaju pjesmicu „BROJALICA MIRILICA“: “TEBI MIR,MENI MIR,ŠUMI ŽIR, MIŠU SIR.RUKA TEBI, RUKA MENI,MASLINA SE SAD ZELENI.MASLINA JE ZALIVENA,SVAĐA JE ZABORAVLJENA!“

Učenje o toleranciji, nenasilju i mirnom rješavanju sukoba vrlo skromno ulazi u tradicionalni obrazovni sustav. Što mislite koji su razlozi izostavljanja u tradicionalnom obrazovnom sustavu tih iznimno potrebnih znanja i vještina u životu svakog čovjeka?

Smatram da je glavni i osnovni pa time i jedini razlog taj što do obrazovanja nijednoj vladi u RH (od osamostaljenja) zapravo nije stalo. To se dramatično vidi i po odnosu prema Kurikularnoj reformi koja stoji zbog politikantstva. Nažalost, često su prisutni i razni financijski (uz dakako prevladavajuće ideološke) interesi. Situacija je već sad dramatična, a uskoro, budući da ne vidim naznake poboljšanja, bit će i tragične. Mali obol boljitku koji daje Forum i slične organizacije civilnog društva je tim dragocjeniji! Građanski odgoj, koji sadržajem pokriva i dio koji vi spominjete ovoj državi ne treba – njoj nije cilj obrazovanjem proizvoditi tolerantne građane već poslušan puk! Čast školama – izuzecima koje se tome opiru!

Osim projekata i programa u području medijacije FSO organizira i brojne druge. Imate li neki posebno drag, koji biste posebno izdvojili?

Pa mislim da bi to bio projekt „Čitanje i pisanje za kritičko mišljenje“!

To je program dodatne edukacije učitelja koji donosi novu filozofiju poučavanja koja učenike stavlja u funkciju „aktivnog stjecanja“ a ne „primanja“ znanja. Jedan od slogana je poznata ideja da „Dječji um nije vrč koji treba napuniti, već vatra koju treba razbuktati!“. Ta ideja je inkorporirana u samu filozofiju projekta – ideju da se učenje treba odvijati kroz tri faze: Evokaciju postojećeg znanja, razumijevanje onoga o čemu se uči i refleksiji o naučenom, koju potkrepljuje oko 90 kreativnih metoda poučavanja!

HUM je prepoznao rad FSO-a i dodijelio Vam medijacijsku ”Nagradu za promicanje školske medijacije”. Možete li nam reći koje značenje ona ima za Vas?

Ogromno – što se samog Foruma kao udruge tiče jer znači da su naš rad i nastojanja prepoznati od relevantnog stručnog subjekta. Također na praktičnoj razini jer će to priznanje sigurno ohrabrivati i druge građane da nam se priključe i prihvate medijaciju kao prihvatljivi oblik rješavanja sukoba.

Mladi ljudi su budućnost našeg društva. Kakvu biste im poruku i savjet željeli poslati?

Prvo što mi pada na pamet je, naročito jer se radi o mladima pa možda ovaj citat „pada“ u njihove kulturne sadržaje, citat Franka Zappe: “Um je kao i kišobran – radi samo ako je otvoren!“.

Odgovorite molim Vas na jedno pitanje koje biste rado postavili sami sebi.

Pitanje koje me često ovih dana muči – „Je li to sve što smo radili bilo uzalud?“. Odgovor: ”Ne nije!” Bez toga bilo bi još gore…

 

Zahvaljujemo gospođi Vesni Mihoković – Puhovski na odvojenom vremenu i dijeljenju bogatog iskustva i znanja!

Intervju provela: Ines Cilar

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s