Dobitnica medijacijske nagrade za životno djelo mr.sc. MAJA UZELAC

ALX_8085

U Tjednu mirenja od 17. do 22. listopada 2016., kojeg Hrvatska udruga za mirenje (HUM) organizira svake godine, na dan Svjetskog dana rješavanja sukoba, 20. listopada 2016. po prvi put su u povijesti mirenja i HUM-a u RH, u svrhu snažnije promocije mirenja (medijacije) i kulture mira u našoj društvenoj zajednici te u svrhu poticaja brojnim izmiriteljima (medijatorima) da ustraju u nastojanjima da mirenje postane općeprihvaćeni način rješavanja sukoba i sporova, dodijeljene  posebno dizajnirane nagrade fizičkim i pravnim osobama zaslužnim za primjenu, razvoj, unapređenje i promicanje svih područja mirenja te za pomaganje i podršku u ostvarivanju i promicanju ciljeva HUM-a. Takve nagrade HUM će zaslužnim pojedincima i organizacijama dodjeljivati svake dvije godine.

Kako bi javnost upoznali s dobitnicima nagrada, sve redom iznimnim osobama i organizacijama, odlučili smo ih intervjuirati, kako osobno tako i njihove predstavnike.

Dobitnica HUM-ove Nagrade za izniman doprinos u promicanju kulture mira i medijacije u Republici Hrvatskoj „Borislav Blažević“ za 2016. kojoj dajemo malu prednost pred drugima, jer predstavlja svojevrsnu nagradu za životno djelo, je Maja Uzelac.

Ministar pravosuđa RH predao je mr. sc. Mariji Dubravki Uzelac Nagradu za izniman doprinos u promicanju kulture mira i medijacije u Republici Hrvatskoj „Borislav Blažević“ za 2016.
Ministar pravosuđa RH predao je mr. sc. Mariji Dubravki Uzelac Nagradu za izniman doprinos u promicanju kulture mira i medijacije u Republici Hrvatskoj „Borislav Blažević“ za 2016.

Maja Uzelac kao predsjednica i osnivačica udruge Mali korak radi na zaštiti prava i interesa djece te na promociji kulture mira i miroljubivog rješavanja sporova. Posljednjih 25 godina najpoznatija je kao voditeljica projekata mirovne edukacije i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo, a posebice kao ekspert u nenasilnom rješavanju sukoba i kao trenerica medijacije za prosvjetne djelatnike i suce-izmiritelje.

Autorica je nekoliko knjiga, uključujući ”Za Damire i Nemire- Vrata prema nenasilju” te ”111 koraka prema demokraciji i ljudskim pravima”.
Članica je projektnog tima UNESCO-va projekta „Obrazovanje za mir i ljudska prava u osnovnim školama Hrvatske“ te ima status internacionalnog trenera za edukaciju mladih za ljudska prava, a također je suradnica i trenerica ACESA (Academy of Central European Schools). Već je 6 godina članica Upravnog odbora međunarodne mreže DARE (Democracy and Human Rights Education) te članica stručnog savjeta međunarodne organizacije EURED.

Na specijalnoj sjednici Generalne skupštine UN-a posvećenoj djeci u New Yorku nastupila je kao predstavnica nevladinih organizacija svijeta te je govorila o pravu djece na mir. Maja Uzelac ujedno je dobitnica nagrade za životno djelo na promicanju dječjih prava. Cijeli život radi na filozofiji odgoja djece i mladih kojim oni stječu samosvijest, samopouzdanje i vjeru da mogu učiniti nešto pozitivno u svom životu.

Zbog njenog iznimnog doprinosa kulturi mira u Hrvatskoj i svijetu te nepresušne životne energije i entuzijazma kojim nas svaki puta iznova iznenađuje, gospođi Uzelac smo odlučili postaviti nekoliko pitanja i možda ugrabiti koje zrnce njezine životne mudrosti.

maja UN print#2
Na Generalnoj skupštini UN-a posvećenoj djeci mr.sc. Marija Dubravka Uzelac je nastupila kao predstavnica nevladinih organizacija svijeta te govorila o pravu djece na mir.

1.RECITE NAM NEŠTO O SEBI. KAKO BI OPISALI SAMI SEBE?

Prvo, molim vas, zovite me Maja. A onda – ne bih htjela opisivati sebe. Radije bih ispričala jedan događaj koji govori nešto o meni.

Neki dan sam bila u HNK na Filozofskom teatru. Bio je to razgovor s dva zanimljiva gosta – s talijanskim filozofom Francom B. Bifom i rock-pjevačem Bobbijem Gillespijem koji je nedavno izdao album CHAOSMOSA. Urednik i voditelj Srećko HORVAT dao je mnogima iz publike priliku da pitaju i iskažu svoje stavove.

U vezi s tim bih opisala sebe: bila sam ljubopitljiva, uvijek me privuku nestandardne ideje i inicijative, kako će razgovarati jedan proslavljeni glazbenik i jedan buntovni filozof, o Trumpu ili Margaret Thacher, o izbjeglicama i ratovima, bila sam suzdržana, dosta strpljiva, nisam jurnula prva sa svojim pitanjem iz publike, bila sam dobro raspoložena, oba BB-a su imala fini osjećaj za humor, nisu se nadmetali, obojica su imali ispunjenost onim što stvaraju. Raspršili su mi brzo bojazan s kojom sam došla – kako taj mladi Horvat može estradizirati filozofiju, dovesti rockera i filozofa zajedno na pozornicu. A onda sam osjetila oduševljenje zbog njihove spontanosti i načina kako su otkrivali svijest o vlastitim kompetencijama i svijest o svijetu. Ohrabrili su sve nas tom svojom vještinom prepoznavanja vlastitih potreba i sklonosti, kriterijima duhovnih vrijednosti i životnih iskustava, ne samo nekim apstraktnim govorom.

Eto, izbjegla sam govoriti o sebi u brojkama, koliko djece imam, koliko godina, podatke iz krsnoga lista i domovnice i kakva sam ja bila učenica.


2. ŠTO JE KOD VAS ZAPALILO ISKRU, INTERES I ZANOS ZA RADOM NA PROMICANJU I UNAPREĐENJU KULTURE MIRA I NENASILJA, LJUDSKIH PRAVA I DEMOKRATIČNOG GRAĐANSKOG DJELOVANJA, POSEBICE MEĐU UČENICIMA?

Ja sam dosta dugo bila profa na Matematičkoj ili XV.gimnaziji u Zagrebu. Otišla sam sa škole kad sam se razboljela. No 1991. pozvala me grupa učenika iz te gimnazije da sudjelujem u nekom njihovom ludom projektu ŠKOLICE– slobodarske ideje škole poput one opisane u Djeci Summerhila, dakle škole koju osnivaju učenici, pa sam počela eksperimentirati sa sadržajima i metodama rada koje su predlagali učenici. Nakon šest mjeseci tog divnog potpuno autonomnog uzajamnog učenja u školi subotom, počeo je rat.

Postala sam članica Antiratne kampanje Hrvatske koju je s nizom mladih ljudi različitog socijalnog i nacionalnog podrijetla osnovala moja bivša učenica Vesna Teršelič. Radila sam za članove drugih nevladinih organizacija, za škole: učitelje i profesore, učenike i roditelje – mirovne radionice. Što nas je tada nosilo, kako opravdati rad na mirovnom obrazovanju za vrijeme samog rata ??? Bilo je očito da nikakva poduka o miru ne može zaustaviti rat. Štoviše, sam govor o miru išao je protiv općeg uvjerenja da je rat naš ponos, da se moramo boriti protiv agresije. Dakle, išli smo protiv struje, počeli su nas gledati kao da smo neprijatelji hrvatskog naroda. Ali naš entuzijazam da ljude ohrabrimo, da ih saslušamo i olakšamo im suočavanje s traumama bez obzira na nacionalnost, vjeru i dob – bili su jači od njihovih preduvjerenja.

Dakle, upravo nas je rat ponukao da se potrudimo pokazati (djeci i odraslima) da ljudi nisu samo takvi – puni mržnje i bijesa, strahova i nasilja. Bila sam svjesna da smo sučeljeni s krizom svih dotadašnjih vrijednosti, da je riječ o promjeni našeg unutrašnjeg modela (shvaćanja) svijeta. Prvo rat, a onda tranzicijski preokret od zajedničkog ka privatnom, individualnom interesu otvorio je niz sramotnih pljački koje su se skrivale iza domoljublja, a činile život provizornim i nesigurnim. Djeca i mladi nisu nikada odrastali u gorem okruženju: bili su najdirektnije pogođeni u svom emocionalnom, intelektualnom i moralnom razvoju. Ta se atmosfera moralnog kolapsa produžila i na djecu te djece, ona vlada i danas i sramotno je na kojem je mjestu korupcijske ljestvice Hrvatska.


3. ŠTO VAS JE POTAKLO DA U SVOJOJ PRAKSI MNOGO VIŠE NEGO RANIJE KORISTITE ZNANJA I VJEŠTINE VEZANE UZ KOMUNIKACIJSKE VJEŠTINE, UPRAVLJANJE KONFLIKTIMA I MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA?

Djeca su (kako ranije, tako i danas) izložena onim obrascima ponašanja koji se temelje na uzajamnom nepovjerenju, neprijateljstvu, netolerantnosti, optuživanju i okrivljavanju drugih, otvorenom laganju, častohleplju i jagmi za položajima i novcem. To je prihvaćeno kao “normalno”, a zapravo je to zidanje strukturalnog i kulturalnog nasilja.

Radionice, koje smo nazvali pedagoškima, bile su posve drugačiji način interakcije ili komunikacije od klasičnih odnosa u školi (pa i domu). To nije bila situacija u kojoj jedan propovijeda, a drugi slušaju pa onda ponavljaju ono što su čuli; tu se radi pomoću grupne interakcije i sudjelovanja svih u nekoj situaciji, procesu, događaju – pa se onda razmjenjuju reakcije. Djeci (učenicima) valja omogućiti da sama kroz svoje doživljaje nađu tumačenje (značenje) svojih i tuđih postupaka, reakcija i cijelog zbivanja u radionici. Onaj koji vodi radionicu odriče se uloge onoga koji zna više, koji presuđuje, kudi, savjetuje. On/ona daje samo osnovnu uputu za kreiranje procesa, ali ne intervenira u konceptualizaciju dječjeg iskustva.

To je ujedno posve drugačija metoda učenja: doživljajna, iskustvena – gdje svatko tko sudjeluje u situaciji sam izvodi zaključke i kroz grupnu interakciju razmjenjuje svoje uvide. Tu se ne debatira i ne nadmudruje (svađa), nego sa zanimanjem sluša tuđi osjećaj i doživljaj. Jasno je da taj proces i interakcija zahtijeva izuzetnu vještinu i pripremljenost voditelja, njihovu visoku svjesnost i kreativnost . Njoj ili njemu mora biti stalo do toga da oni koji tu “uče” – zapravo otkrivaju znanje, da se porađaju, kako je govorio Sokrat, razgovarajući sa svojim učenicima. Ta se metoda zove majeutika.


4. KAKO SE U TU NENASILNU KOMUNIKACIJU I MIROVNO OBRAZOVANJE UKLAPA RAD NA SUKOBIMA?

Sukob ili konflikt je kontroverzni pojam. Većini je ljudi sukob opasnosti ili prijetnja, u svakom slučaju prepreka a ne prilika, pun je napetosti i neslaganja i tendira destrukciji. Sukobe vidimo kao rat. Tako ga doživljava većina ljudi, ne primjećujući da su morali tijekom odrastanja i cijeloga života prolaziti svakodnevno kroz sukobe kao kroz prirodne nepogode: sukobi s roditeljima su nužni za osamostaljenje djeteta, sukobi sa šefom na poslu ukazuju na lošu organizaciju posla, sukobi između grada i sela, centra i periferije, bogatih i siromašnih; svi su oni svakodnevna činjenica života. Kako ne bi radili na vještini suočavanja sa sukobima, kad smo radili u područjima najtežih životnih uvjeta, etničke i vjerske podijeljenosti u zajednici, krajevima stalnih međusobnih isključivanja gdje je bilo najviše stradanja nedužnih zbog neljudskog ponašanja u sukobima.

IMG_1432-1-Edit


5.TAJ OBLIK EDUKACIJE U POSLJEDNJE VRIJEME SRAMEŽLJIVO ULAZI U TRADICIONALNO OBRAZOVANJE. ŠTO MISLITE KOJI SU RAZLOZI IZOSTAVLJANJA TIH IZNIMNO POTREBNIH ZNANJA I VJEŠTINA U ŽIVOTU SVAKOG ČOVJEKA – U TRADICIONALNOM OBRAZOVNOM SUSTAVU?

Pa kroz ovih 25 godina kroz naše radionice prošli su deseci tisuća odraslih i djece, radilo se u školama uporno u izvannastavno vrijeme, radili su to oni koji su htjeli i kojima je to bilo veselje, a danas vidite koliko je mladih redatelja, producentica, snimatelja dokumentarnih i igranih filmova, koliko sjajnih spisateljica, festivala i praizvedbi, koliko izvrsnih programera, koliko organizacija civilnog društva itd. To su te posljedice, između ostaloga, naših mirovnih, kreativnih ili pedagoških radionica koje su se širile po školama, bile su multiplicirane – koje su radili odgojitelji/ce, učitelji/ce pa onda i sami učenici/ce, a nisu ušle u službeni kurikulum jer su rušile autoritarni duh škole i previše zahtijevale od nastavnika. Cilj radionica koji se redovno postizao bio je razvoj samopouzdanja i samopoštovanja djece (učenika) te osjećaj odgovornosti za svoje postupke. Takvi su učenici bili zahtjevni i pomalo drski, a većini je nastavnika lakše raditi s poslušnicima, frontalno predavati i ocjenjivati. I tu se išlo protiv struje.


6. KADA STE SE PRVI PUT SUSRELI S MEDIJACIJOM?

Već 1996. sam počela čitati o neformalnoj medijaciji u školi u Sjevernoj Irskoj – gdje su učenici prošli tečaj ili trening i postali medijatori. Tako smo 1997/8. priredili novi projekt “Mirno rješavanje problema i sukoba u školi: mladi za mlade” za natječaj UNICEF-a i dobili ponovo tražena sredstva. Izradili smo cijelo brdo priprema: prvo smo osigurali na Studiju za socijalni rad u Zagrebu tečaj iz medijacije za sve nositelje provedbe projekta: to smo bili mi iz udruge “Mali korak” te učiteljice i pedagoginje s triju ciljanih škola. Odabrali smo najprije tri osnovne škole iz najosjetljivijih nacionalno miješanih područja – OŠ Braće Radić iz Pakraca, V.OŠ iz Vukovara i OŠ dr. VINKA ŽGANCA iz Zagreba-Kozari Bok.

U svakoj školi valjalo je odabrati učenike/ce 6. razreda, ali prema anketi gdje ih njihovi kolege iz razreda imenuju kao “dobri ili zločesti duh razreda” i onda smo za izbor i dobrih i zločestih tražili njihov pristanak i odobrenje roditelja za kratki tečaj medijacije jedan vikend na moru. Tako smo dobili učenike/ce, njih 60, s njihovim razrednicama i pedagoginjama i organizirali put zajedno u Selce, u Dom Crvenog križa. Plan je bio da tri dana učimo (senzibiliziramo) učenike kvalitetnom, nenasilnom komunikacijom pa onda radimo sukobe koje oni imaju u školi i na kraju treniramo proces i postupak medijacije.

Sve što se događalo snimala je apsolventica filmske akademije iz New Yorka (vidi film SPAJALICE), a opisali smo u priručniku ZA SVEMIRE, koji je objavljen 1999. na hrvatskom i engleskom jeziku. Naime, svaka je grupa učenika nastavila s vježbama medijacije na svojoj školi, a na kraju i sa stvarnim mirenjem među vršnjacima.

Ovo je bio moj najteži projekt koji sam radila u suradnji sa školama.


7.KADA STE SE PO PRVI PUT SUSRELI S HUM-om (HRVATSKOM UDRUGOM ZA MIRENJE), KAKO GLEDATE NA NJEN RAD I NA VAŠU SURADNJU S UDRUGOM?

Suradnja je počela kada je njen predsjednik bio sudac Borislav Blažević i kada smo trebali kao organizacija ”Mali korak” realizirati veliki projekt stručnog usavršavanja nastavnika u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, a riječ je bila upravo o učenju medijacije. Podsjećam na ono što sam maloprije rekla: mi smo kao mala nevladina udruga već 1999. uz pomoć UNICEF-a objavili priručnik posvećen vršnjačkoj medijaciji u kojem se opisuje cijela filozofija medijacije, njena uloga u školi, uloga medijatora i faze mirenja. No tada još nije postojao Zakon o mirenju (objavljen 16. listopada 2003) pa niti Hrvatska udruga za mirenje – također osnovana 2003).

To je tada pokrenuo i uskoro bio u tom najviše angažiran mr.sc. Borislav Blažević. Kad sam ga par godina poslije srela u svojstvu educiranog izmiritelja, dojmio me se kao pouzdana, odmjerena i entuzijastična osoba. Već smo par godina surađivali s Agencijom za odgoj i obrazovanje na stručnom usavršavanju nastavnika u vještinama komunikacije, rješavanja sukoba, suradnje i medijacije u školi, kada sam odlučila pozvati gospodina Blaževića i gđu Danicu Lisičar da pri kraju rezidencijalnih seminara demonstriraju konkretne primjere mirenja u smislu izvansudske nagodbe i govore o različitim vrstama mirenja u Hrvatskoj: u radnom pravu, obiteljskom pravu, sporovima pri osiguravajućim društvima i trgovačkim sudovima itd. Naša suradnja bila je najintenzivnija, čini mi se, 2008. i 2009. godine i o školskoj medijaciji kao postupku znali su tada svi voditelji stručnih aktiva nastavnika u RH. Neki su se pedagozi i psiholozi dragovoljno upustili u trening malih medijatora na svojoj školi.


8.KAKVA JE VAŠA SURADNJA DANAS?

Danas je situacija obratna, tj. uloge su izmijenjene. HUM je postao velika i značajna organizacija s nekoliko različitih odjela i aktivnosti, zahvaljujući stalnom napredovanju u aktualiziranju inicijativa, vođenja procesa mirenja te edukacije izmiritelja, a posebno velikoj energiji i entuzijazmu sadašnjeg predsjednika HUM-a dr.sc. Srđana Šimca i Kluba mladih. Nas kao “Mali korak” sada HUM zove na suradnju, ili nas zove pojedinačno kao kompetentne i educirane izmiritelje, u vještinama komunikacije i analizama sukoba.

IMG-20161020-WA0014
mr. sc. Maja Uzelac, dr. sc. Srđan Šimac

9. SUDJELOVALI STE NA MNOGIM MEĐUNARODNIM STRUČNIM SKUPOVIMA I SVEUČILIŠTIMA, A JEDAN NASTUP JE BIO POSEBAN. 2002. IZABRANI STE KAO JEDNA OD 11 PREDSTAVNIKA/ CA NVO-A IZ CIJELOGA SVIJETA DA GOVORITE NA SPECIJALNOJ SJEDNICI GENERALNE SKUPšTINE UN-A (8. – 10. SVIBNJA 2002, NEW YORK) O PRAVU DJECE NA MIR. TIME STE SE SVRSTALI MEĐU RIJETKE GRAĐANE REPUBLIKE HRVATSKE KOJI SE MOGU PODIČITI GOVOROM U ZGRADI UJEDINJENIH NARODA. KAKO STE SE TADA OSJEĆALI I MOŽETE LI NAM REĆI NEŠTO VIŠE O PORUKAMA KOJE STE TADA ODASLALI?

To mi je doista nezaboravan doživljaj. Došla sam u New York s Aleksandrom Selak Živković i obje smo se smjestile u stanu moje bivše učenice Željke Matutinović. To je bila specijalna sjednica posvećena djeci, odnosno preispitivanju prava djece ili/i njihove dobrobiti nakon desetak godina od donošenja Konvencije o pravima djeteta. Kako u skrbi za djecu i ostvarivanju dječjih prava sudjeluje mnoštvo neprofitnih organizacija iz cijelog svijeta, taj je sektor dobio zadatak da pripremi tu sjednicu, a to je značilo da sve zemlje članice UN-a raspravljaju tri dana u fokus-grupama kako bi donijele novu deklaraciju, usklađeniju s naglim, globalnim promjenama svijeta. Tijekom ta tri dana u glavnoj dvorani UN-a redali su se predsjednici ili/i ministri vanjskih poslova zemalja članica, a čekalo se da se do kraja trećeg dana, kroz paralelni rad u delegacijama po zasebnim prostorijama, usuglasi novo, šire polazište dječjih prava.

maja UN print#1
Generalna Skupština UN-a, New York

Moj je nastup ovisio o duljini govora pojedinih predsjednika i o trenutku kada će biti pročitano zajedničko priopćenje o novome dokumentu. Moj je red bio trećeg dana, kada su svi pridošli čelnici zemalja bili već izmoreni i svaki čas izlazili, te je tek kasno navečer dvorana odjednom bila puna, jer se očekivalo konačno priopćenje i zaključivanje sjednice. Ja sam nekoliko puta izlazila iz dvorane popiti kavu, a onda su me pozvali iza pozornice i tu sam stajala čekajući da me gurnu pred mikrofon za govornicom. Bila sam dosta uzbuđena, ali prisebna. Žena iz protokola mi se približila i šapnula u uho: “Vi ste posljednji naš govornik. Pazite, dvorana je dupkom puna. Iza vas se čita zajednički dokument. Imate 8 minuta.” Tako sam imala najviše publike u dvorani, 15 minuta prije ponoći. Svi su bili puni očekivanja u vezi s dokumentom i jedva čekali kraj pa su mi razdragano zapljeskali kad sam završila kao da sam kraljica nevladinog sektora.


10. NA TEMELJU SVOG VELIKOG ISKUSTVA, ČEMU BI HUM TREBAO OBRATITI POSEBNU PAŽNJU U SVOJIM AKTIVNOSTIMA? U KOJEM PRAVCU DA DJELUJE KAKO BI MEDIJACIJA DOBILA BOLJU PROMOCIJU, DOPRLA DO JAVNOSTI I POSTALA PRIHVATLJIVIM, DOBRODOŠLIM ORUĐEM U RJEŠAVANJU SPOROVA I SUKOBA?

HUM već neko vrijeme razvija različite vrste aktivnosti čija su vrata širom otvorena  ne samo članstvu, nego i interesima građanstva, određenim grupama mladih, određenim profesijama i određenim institucijama. Tako, na primjer, svake se godine organizira posebni Tjedan mirenja s brojnim edukacijskim i promotivnim aktivnostima kroz predavanja, radionice i okrugle stolove o postupku mirenja.

Sve se to organizira uz slobodan ulaz, katkad i uz obavijest u medijima. No tu sad imam sugestiju u vezi s ozbiljnom medijskom promocijom, za razliku od klasičnog reklamnog spota: snimanje serija dobro pripremljenog obrazovnog materijala, sa scenarijima kojima se demonstrira konkretno mirenje na simulaciji određenog konflikta ili spora, gdje konferansa vodi gledatelja kroz jednu ili dvije faze mirenja pa se taj proces nastavlja sa sljedećim primjerom radnog ili obiteljskog sukoba ili slično. Ovaj se materijal priprema u dogovoru s jednim TV programom i uredništvom te se tako afirmira i ujedno informira gledateljstvo o medijaciji u Hrvatskoj (a s autorstvom HUM-a).


11. NA KRAJU – DA ZAVRŠIMO PITANJEM KOJE BI ZAOKRUŽILO OVAJ NAŠ RAZGOVOR. IMATE LI NEKU PORUKU KOJU NA TEMELJU VAŠEG ŽIVOTNOG ISKUSTVA I MUDROSTI ŽELITE PRENIJETI NAMA MLADIMA? KAKO BITI NAJBOLJIM VERZIJAMA SEBE? KAKO BITI VIŠE OTVORENI PREMA DRUGOME? KOJA JE TU VEZA S MEDIJACIJOM?

Ne znam koja bi poruka vama mladima nešto značila? Ja sam provela veći dio života u 20 st. Vi ste u drugom vremenu, veći dio života živjet ćete u 21. stoljeću – koje već sada neki zovu posthumano vrijeme (pazite, nisam rekla posthumno), jer je započela nova forma života s konstruiranim načinom egzistencije (A-life), korak do napuštanja prirode, tj. svekolike osjetilnosti biljaka, životinja i čovjeka. Čovjek doživljava preobrazbu u šesto osjetilo. U svakom slučaju, vi sada živite punim plućima, gotovo u bezgraničnoj slobodi izbora, doduše s mnogo jačim osjećajem nesigurnosti, dilemom što da radite i mislite, koju odluku da donesete, ponajprije u vezi sa sobom i vlastitim razvojem.

Hajde sada da vidimo dal’ se slažemo u mišljenju ili vjerovanju da život nije nasumičan nego smislen, da živimo s nekim razlogom. Dakle, prije svega, u podlozi, u temelju, moje je uvjerenje da je čovjek u svijetu (vi i ja) s nekim razlogom. Ja pokušavam otkriti koji je to moj razlog, svrha. Osjećam, slutim da svjesnost koja je inače svojstvena čovjeku (druga bića su ograničenija, uvjetovana tako da je u sjemenu predviđen cijeli plan razvoja stabljike, pupoljka, cvijeta i ploda), mi daje veliku mogućnost izbora tako da se mogu mijenjati i razvijati i to prema nekoj svojoj, vlastitoj svrsi i planu. Upravo zato smo mi ljudi jedinstveni i međusobno toliko različiti.

Možemo li kao svoju svrhu uzeti svoj rast i razvoj (ne tjelesni nego duhovni – a to će reći – moralni, estetski, kulturni itd)? Imamo li svi svoju viziju? Vizija je svjetonazor koji podrazumijeva djelovanje.

Da bismo se razvijali, moramo međutim donijeti odluku. Kako izabrati?

Danas se natječu dvije potpuno suprotne vizije; jedna se temelji na materijalizmu, slučajnosti i izvanjskim svojstvima stvarnosti, a druga na svijesti, svrsi i jedinstvu unutarnjeg i vanjskog. Prvo izabirete koju viziju života vidite kao svoju, a to ide tako što slijedite svoje sklonosti. Dok sam se bavila ritmikom i plesom punih osam godina, razabrala sam da je tijelo puno nepoznatih mogućnosti, ali ono je od mene tražilo usmjerenje. Namjeru uobličuje moja svijest, no nisam za razvoj i usavršavanje izabrala tijelo nego um (nisam htjela odabrati sportske ili plesne vještine, biti primabalerina ili vrhunska tenisačica, nego mi je poziv bio duhovan: danas je to pitanje kako razviti kod mladih kritičko mišljenje, a nekad je to bila Sokratova metoda razvijanja svjesnosti, majeutika, koju sam već spomenula). Duhovni svjetonazor vodi do duhovnih rješenja. To je presudni izbor, jer bili vi toga svjesni ili ne, vaš se život odvija u skladu s izborima koje ste nesvjesno učinili i koji su određeni razinom vaše svijesti.

Tri su razine svijesti, a na vama je da počnete prepoznavanjem vrste svijesti iz koje djelujete. Prva razina je stisnuta svijest-suočavate se sa željama i djelovanjem drugih i gledate ih kao protivnike, osjećate tjeskobu i strah, pružate stalni otpor i imate potrebu za borbom.Druga razina je proširena svijest: vidite jasnije i opuštenije cjelinu problema, transformirate sukobe u rješenja, krećete se sve više u skladu s onim što želite od života. Treća razina je čista svijest: većina problema su vam poticaji za kreativnost, osjećate da pripadate svim bićima, odnosi i interakcije su vam inspirativni, smireni ste i suosjećajni.

Da završim s onim iskustvom koje me dovelo u blizinu medijacije.

Promatrala sam jednog dana dva dječaka od tri ili četiri godine kako se igraju. Marin je diktirao igru i natjerao Miroslava da puzi četveronoške, Miro je bio konj, a on je imao ulogu jahača. Nakon nekog vremena istrčali su u dvorište i nastavili se igrati. Drugog dana igra je započela na isti način: opet je vodio Marin i nije predložio zamjenu uloga. Kada je Miroslav ostao sam, dala sam mu da nacrta ovaj odnos konja i konjanika, a on mi je objasnio: konj je sada bio Marin, a jahač on. Da, ali to nije odgovaralo stvarnoj igri uloga. Pitala sam Miroslava zašto, ako želi biti jahač, ne preuzme inicijativu. “Pa, Marin mi to neda.” ”I što ti onda zapravo radiš?”- pitala sam. Miro je jasno rekao: “Ja mu popuštam” . A zašto? – “Jer mi je stalo do njega. Hoću se s njim igrati. ….” Miroslav je bio svjestan što se događa. I nije pružao otpor, nije ušao u borbu koja bi razorila igru i prijateljstvo.

Ta su mi djeca dala važnu poduku. Ja sam dugo vremena bila Marin, stalno sam pružala otpor, protivljenje, tvrdoglavu nepopustljivost, suprotstavljala se i vodila, uvijek htjela biti u pravu. Moj je ego htio stalno pobjeđivati. A postupno sam shvatila da je popuštanje put prema svemu, prema drugima, prema svom pravom jastvu… Stigla sam do proširene svijesti.

ZAHVALJUJEMO NAŠOJ DRAGOJ GOSPOĐI MAJI UZELAC NA PREDIVNOM INTERVJU I DIJELJENJU BOGATOG ISKUSTVA I ZNANJA!

Intervju provela: Anita Tkalčević

Oglasi

3 thoughts on “Dobitnica medijacijske nagrade za životno djelo mr.sc. MAJA UZELAC

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s